Bijela je obalno mjestašce smješteno duž zapadne obale Bokokotorskog zaliva, 12 km od Herceg Novog i 33 km od Kotora, Crna Gora. U prošlosti je Bijela bila selo ribara, vinogradara, maslinara i pomoraca, a najprepoznatljivija je po tradiciji brodogradnje. Prvo i jedino do danas brodogradilište na Južnom Jadranu, osnovao je Bijeljanin Đuro Todorović, 1927. Iz Bijele potiče kapetan Petar Želalić (1717-1811), Malteški vitez, čuven po tome što je, kao sužanj, oteo tadašnji najveći ratni jedrenjak na Mediteranu, tursku „Veliku sultaniju“, i njome odbjegao za Maltu.

Iako su mnoge kapetanske palate stradale u zemljotresu iz 1979, i danas se duž obale mogu da opaze neke, a takogdje i sačuvani mediteranski parkovi, od kojih je najpoznatiji Park Đurković. U tom parku, sem egzotičnih japanskih kaki-jabuka, uspijevaju i rijetke voćke fejoe (Feyoa selowiana), porijeklom iz Južne Amerike. Pristup parku je slobodan, što znači da se bez ograničenja možete sladiti ukusom rijetke fejoe, ukoliko se ovdje zadesite sredinom oktobra kad ona sazrijeva.

Bijeljanske su plaže male, pjeskovite, i ima ih mnogo. Nekoliko centimetara ispod pijeska i danas možete pronaći ukusne školjke vongole i vagane. Pješčane plaže mjestimično su prekinute kratkim betonskim, kad i starim kamenim mulima – odmorištima za barke. Ko želi da iz kahvića u sjeni borova mirno nadgleda što mu u plićaku rade zaigrana djeca, i to može. U ljetnjem periodu, na nekoliko stotina metara od posmatrača, ka Kotoru (Crna Gora)proći će neki dominantni brod, turistički kruzer visok 13 i više paluba. Obavezno bijele boje, upravo veličanstven! Sljedećeg dana će se vratiti. Ko se nije uspio da fotografiše s kruzerom u pozadini, uspjeće kada se ta Ploveća Planina bude kretala ka Herceg Novom (Crna Gora) i dalje, ka izlazu iz Zaliva.

Iz Bijele se pješice može do zanimljivih tačaka uzbrdo. Do slikovitih ruralnih ambijentalnih cjelina: Vale, Balabušića, Zlokovića, Zadvorine, Kalimoža. Nije riječ o planinarenju, nego o pješačenju, ali ipak od vrste koja nije za mlađu djecu. Istina, do parohijalne se crkve Rize Sv. Bogorodice još i može automobilom. Impozanta crkva smještena u arkadijskom miru zaselka Vala, sagrađena je 1824, na mjestu stare crkve od koje je do danas sačuvana stara polukružna apsida s freskama iz 12. v. neprocjenjive vrijednosti. U crkvi se pod izuzetnim obezbjeđenjem nalazi zbirka najstarijih štampanih tekstova na području Crne Gore (iz prve balkanske štamparije, vladarske porodice Crnojević, Cetinje, 1494). U Bijeloj se pomno čuva jedan od svega 4 štampana primjerka „Oktoiha“, zatim jedan stari Liturgijar i vrijedni Praznični minej. Crkvu okružuje šuma. Zagdje li se u nju dublje, tada se pod stablima kestena mogu da Crva Sv. Vračeva podignuta je u porti crkve Rize Sv. Bogorodice. Crkva Sv. Gospogdje iz XIV v, podignuta je na obližnjem Veljem brdu. Crkva Sv. Petra, iz XVIII v, na brdu Klin, vidljiva gotovo iz cijele Bijele, stradala je u zemljotresu iz 1979. Obnovljena je. S te pozicije rasprostire se povlašćeni pogled po cijelom mjestu, sve do najudaljenijih obala Tivatske rivijere.

Do dolaska Turaka 1483, Bijela je bila u posjedu Nemanjića, bosanskog kralja Tvrtka, vladara Nikole Altomanića, Sandalja Hranića, Hercega Stefana. Od vremena Mletačke republike (1420), u upotrebi je prevodno ime – Bianca. Legende kazuju da je ovdje nekad postojao grad opasan bedemima. Arheologija tvrdi da je na bijeljanskom lokalitetu Rake, u periodu jedinstvenog hrišćanstva, morao da postoji manastir, u 9. ili 10. vijeku. U odredbi kotorskog Statuta iz 1334, pominje se ime Sveti Petar (Sancti Petri). To je vrijeme kad je Bijela bila pod upravom vladarske kuće Nemanjića. Godine 1351. i 1355, mjesto se pominje pod imenom Sveti Petar (Sancti Petri) i u Povelji srpskog cara Dušana. Vlada mišljenje da je tadašnje ime Bijela dobila po benediktinskom manastiru Sv. Petra u doba prije crkvenog raskola. Manastir su srušili Mongoli u najezdi 1242. Nakon Boja na Kosovu 1389, Bijelu naseljava samo sedam porodica. Godine 1696. Bijela ima 20 porodica i 104 stanovnika. Godine 1704. – 22 porodice, itd. Utemeljena godine 1813, u Bijeloj radi jedna od prvih narodnih škola na srpkom jeziku u Crnoj Gori. Školu i učitelje ne finansiraju vlasti, nego pomorci, brodovlasnici, ali i obični puk, maslinari i vinogradari. U Bijeloj je nekada postojala fabrika za preradu ribe. Kuriozitetno: riba se nije barila pa konzervirala kao danas, nego se prvo pržila! Ukus je, kažu, bio veličanstven. Na mjestu nekadašnje Fabrike ribe nalazi se hotel „Delfin“. Pred Drugi svjetski rat Bijela je imala: 4 klavira, 2 harmonike, 6 fotoaparata, 6 gramofona, 6 radio aparata, 5 telefona, 160 muških i 60 ženskih šešira, 16 ribarskih barki, 80 bicikala, 6 motorbicikala, 2 automobila... Sredinom Bijele iza obimnih jesenjih kiša protiče potok Pijavica. Asfaltnim putem koji uzvodno slijedi tok, stiže se do parohijalne crkve. Na pet minuta hoda dalje, na kraju kozje staze, nalazi se izvor Pijavica. Hladovita pitka voda tu niče iz kamena, čak i u avgustu. Dlan vode Pijavice biće nagrada svakom ljetnjem gostu koji je odlučio da Bijelu obigdje uzduž i poprijeko, od slanog mora do slatkog izvora!