Tekst i fotografije: Đorđije Kalezić Stari Bar spada u mjesta koja imaju rijetku osobinu da vas povuku u dubinu vremena. Postoji na tom kamenom brodu između obronaka Sutormana i Lisinja neka iskonska snaga koja čini da se putnik koji u njega stiže neke septembarske večeri osjeti potpuno spokojnim, kao da može odgovoriti na bilo koju prijetnju ili oluju koja bi mogla doći sa mora.

Na ulazu, čempres koji je urastao u stijenu. Prirodna statua, dobrodošlica, kodeks ponašanja - "uspravno držanje obavezno!"

Istoriju starog Bara možete pročitati na drugim mjestima. Ili možete, prosto, doći i gledati, preći rukom po kamenu, pa proći ispod luka kapije, stepenicama

do Citadele, građene i dograđivane tokom hiljadu godina

i gradskog akvadukta iz turskog perioda. Tu se, na najvišoj tački citadele osjeća stapanje epoha u bezvremeni trenutak očekivanja karavana koji kao da još uvijek prolaze starim putem od Skadarskog jezera, kroz klance koji se usijecaju duboko u masiv Rumije i maslinjake koji se terasasto spuštaju ka rijeci, na kojoj se i danas nalaze mlinovi za masline. Grad ili planina: ko može reći? Iako se na svakom koraku vidi djelovanje vremena, ratova i zemljotresa neke građevine su obnovljene (carinarnica, tursko kupatilo, crkva sv. Venerande, sat kula, episkopska i gradske palate, barutana). Planove o konzervaciji (rekonstrukciji) revitalizaciji grada, pretvaranja u veliki muzej i centar kulturnog života Crne Gore, i radove u tom smjeru započete 1983 godine, prekinule su devedesete, za koje se ne zna do kada će trajati. Ipak, ko neke septembarske večeri napusti stari Bar, bar jednom poželi da ga opet vidi ispunjenog svjetlošću, muzikom, ehom koraka i smijehom i mirisima kuhinje koji dopiru kroz prozore i kapije.