Baošići (Crna Gora) nalaze se 10 km istočno od Herceg Novog, otprilike na četvrtini puta prema Kotoru. Mjestašce se proteže duž same obale, u dužini od 2 km. Ime su dobili po crnogorskoj vladarskoj dinastiji Balšić. Drugo predanje tvrdi da je naselje nazvano u čast Balše Cvjetkovića koji se u ovaj kraj, po oslobođenju od Turaka, s porodicom prvi doselio, 1590. g. U prilog ovoj verziji o porijeklu imena stoji podatak da u Baošićima danas nema niti Balšića niti Baošića, ali ima mnogih Cvjetkovića. Kako bilo, pod imenom Baošle, Baošići se prvi put spominju u povelji srpskog cara Dušana, 1351. godine. U mjestu postoje ostaci zidina Balšinih dvora i Balšin bunar. Od davnina su Baošićani poznati kao vrsni zalivski ribari, potom kao pomorci i zanatlije. U doba kada je pomorstvo cvjetalo u Boki Kotorskoj (Crna Gora), Baošići su imali preko 30 brodova duge plovidbe (danas niti jedan), i preko 50 kapetana. Kapetana srećom ima i danas. I mnogih pomorskih oficira, i mornara! Njihove su priče uvijek nalik čudesnim putopisima, pa ih zato vrijedi čuti iz prve ruke. Kako pronaći pomorskog oficira? Pitajte bilo kod mještanina. On će vam prstom ili okom pokazati ko je u grupi ljudi – baš pomorac.

Well, Baošići su idilično turističko odredište. Za koga? Prije svega, za parove s malom djecom. I za one koji ljetuju s čak dvije generacije potomstva: s mlađom djecom i s mlađim tinejdžerima. Baošići su idilični za one koji bježe od gužve hercegnovskog, kotorskog ili budvanskog tipa. Za ljubitelje prirode na obalni, mediteranski način, ili za zaljubljenike starih dobrih prirodnih (!) pješčanih plaža! Ako se kakvo strogo kritičarsko oko usidri na pramcu nekog od mnogih turističkih brodića, šta može da opazi? U Baošićima nema niti jednog hotela koji bi dio obale mogao da proglasi „svojim“. Pristup plažama je slobodan. A plaža sa sitnim ugodnim šljunkom ima na desetine! Nisu rijetke one plaže pod sjenom kakvog stoljetnog mediteranskog bora, ili kanarske palme, ili magnolije. Takve sitne plažice su raj za djecu. Odrasli mogu da prekrate vrijeme tako što će u sasvim plitkom obalnom pijesku, s maskom na licu, pronalaziti jestive i ukusne školjke vongole (Grooved carpet shell) i vagane (Warty venus). Ručak ne mora uvijek da se plati. Može da se ubere iz mora! Do prije neku deceniju, na skoro svakom žalu mogla se da vidi poneka ribarska barka. Na način na koji se danas suši veš, tako su se na obali u Baošićima nekad sušile na desetine ribarskih mreža. Oko njih su uvijek mogle da se vide mačke, jer su mreže mirisale na pune ulove. I danas u Baošićima postoji jedina zalivska Ribarska zadruga. Ipak, nije riba zaštitni znak Baošića. Nego je to jedan cvijet. Riječ je o mimozi. Svake prve subote u februaru, uvijek svake prve februarske subote, u Baošićima se odvija finale Praznika mimoze. To se finale uvijek odvija na obali, u centru Baošića! I uvijek bude velika fešta! Na plažama se peče riba i besplatno se dijeli, uz vino i pivo, svakom ko je poželi. Klape pjevaju mediteranske pjesme i sviraju uživo, na hiljade ljudi pleše i veseli se. Miriše riba, limun, vino i more! U februaru mjesecu, ko god da prođe Jadranskom magistralom kroz Baošiće, taj vidi čudo: šume mimoza! Ne pojedinačna stabla ovog čudesnog zimskog cvijeta, nego baš šume! Mirisne, žute, pune mimoza u zrelom, raspusnom zimskom cvjetanju. Svaka fotografija napravljena u Baošićima tih dana otkriva u pozadini vrh planine Lovćen. Dok se mnogi na obali sunčaju, na Lovćenu ima snijega. Jedinstven, Praznik mimoze diči se tradicijom od punih 40 godina. Duž obale Baošića, pitomog ribarskog mjestašca, vidi se i kiparis, i oleander, i banana, i mnoge vrste tropskih palmi. Baošići su idilična bašta. Sjemena mnogih biljaka donijeli su pomorci.

Crkva Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, sagrađena je u Baošićima prije više od 400 godina. Obnovljena je 1802. godine. Dom starog kapetana nekad je bila nezaobilazna turistička ruta. Riječ je o zaostavštini pomorskog kapetana, Slovenca, Miroslava Štumbergera, neprevaziđenog maketara starih bokokotorskih jedrenjaka, čiji je legat, u vremenima za nama, drsko opljačkan. Ime kapetana Štumbergera i dalje živi, kad i ime njegovog Muzeja u Baošićima. U Baošićima je brže zakucalo srce francuskog pomorskog oficira i pjesnika Pjera Lotija, godine 1880, kada se tada malo poznati Pierre Loti zaljubio u seljanku Paskvalu Ivanović. O ljubavi prema Paskvali pisao je u svom Dnevniku, a ovekovječio ju je u knjizi Rijetko cvijeće. Društvo prijatelja Francuske je u Baošićima, oktobra 1934. postavilo spomen-ploču u znak sjećanja na pjesnika i na njegovu dvostruku neosvarenu ljubav: da zauvijek bude s Pasvalom, i da zauvijek živi u idiličnim Baošićima.