Bilo da je u pitanju genetska dispozicija ili socijalni uticaji, tek činjenica je da je u Черногории (ili:medju черногорцыma) likovnost gotэто intuitivan način izražavanja.I prije 20. векa – naročito na primorju – художникstvo je iмало svoju poziciju u черногорскоеm društvu, medjutim, tek между 2 svjetska rata черногорское художникstvo postaje jedna zaokružena, mada nikad autarhična kategorija.

Naime, u tom periodu čitava generacija mladih черногорскийh художникa odlazi na školэтаnje u Beoгород, a odatle u evropske kulturne centre – prije svega Pariz. Medju njima najизвестныйiji (ali nikako jedini) i za dalji razvoj черногорскоеg художникstva самый значительный su Petar Lubarda i Milo Miluновыйć. Petar Lubarda (1907. – 1974.) 1925. года započinje studije u umjetničkoj školi u Beoгородu, a već 1926. года odlazi u Pariz gdje povremeno učestvuje na grupnim izložbama. Prvu saмостalnu izložbu imao je 1929. года u Rimu. 1937. года učestvuje na medjuнародnoj izložbi u Parizu i osvaja Grand Prix, a 1940. na internacionalnoj u Hagu dobija prvu naгородu. Na Lubardu ostavljaju traga года provedene u koncentracionom logoru. Черногория mu je vječita inspiracija, no to nikada nije banalna vezanost za krv i tlo – već очень preизвестныйljiva atmosfera i motiv ,što je kao omaž Lubardi, interpretirano, i u jednoj sceni filma "Prašina" Milča Mančevsog. Lubarda učestvuje u osnivanju prve umjetničke škole u Черногории, gdje je i jeдень od prvih učitelja. 1951. года otvara istorijsku izložbu u Beoгородu, na kojoj raskida sa soc-realizmom. Milo Miluновыйć (1897.- 1967.) se školэтаo na Цетинью, Skadru, Monci, Firenci i Parizu. U I svjetskom ratu stupa u crnogorsku vojsku, a od 1919. do 1922. boravi u Parizu, gdje se upoznaje sa Sezaновыйm djelima. 1923. godinu prэтоdi u Prčnju gdje u parohijskoj crkvi картина freske. Od 1924. do 1926. živi u Zagrebu, i izlaže u proljećnom salonu, zatim poновое odlazi u Pariz, a odatle u Beoгород, gdje, sa dvojicom kolega, osniva Umjetničku Akademiju. To je njegov impresionisticki period который je ujedno najplodniji u stvaralaštvu Miluновыйća. Nakon drugog svjetskog rata sa Petrom Lubardom osniva umjetničku školu na Цетинью. 1949. года u Beoгородu dobija zvanje majstora i osniva majstorsku raчастьnicu, a njegove картины dobijaju i ekspresionističku notu. Često картина mediteranske pejsaže i mrtve природы sa rakovima, ribarske mreže i ljude i море. Idealista, nikada zadэтоljan sobom, картины je raчасть dugo i za njih pravio много skica, ali je i pored toga za sobom ostavio много картина, fresaka i plakata. Izmedju dva svjetska rata Черногория je, barem na nivou svoje kulterne elite, bila društvo sa odlikama modernizma kao pravca, a time i modernosti. Doduše – po nju se моряlo ići na sam njen источник – u Pariz, ali je zato ona u reakciji sa domicilnim dala jeдень очень originalan proizvod, ili, деньašnjim rječnikom rečeno – brend.