Montenegro.com nastavlja sa serijom intervjua sa poznatim ličnostima i diaspore. Ovoga puta imamo čast da vam predstavimo našeg velikog prijatelja iz dalekog Japana. Rajo Bošković je crnogorski umjetnik koji već dugi niz godina živi i stvara u Japanu na krajnjem sjeveru zemlje u gradu Asahikawa. Rajko Bošković je ne samo izvanredan umjetnik, istovremeno on je i jedinstveni „ambasador“ Crne Gore i njene kulture na dalekom istoku. Zahvaljujući Rajku mnogi ljudi u Crnoj Gori i diaspori koji već godinam prate njegove aktivnosti i rad imali su mogućnost da upoznaju jedan sasvim novi svijet i saznaju mnogo više o tome šta zapravo Japanci znaju o Crnoj Gori i uopće kako gledaju na nas. Tu posebno mjesto zauzima priča o Rajkovim figurama u ledu kao jedinstvenom umjetničkom izrazu i mnogim njegovim uspjesima kao istinskog predstavnika prostora kojem pripada svojim rođenjem. Rajko Bošković je osnovnu školu završio u Nikšiću, nakon toga odlazi u Herceg Hovi gdje pohađa poznatu umjetničku školu nakon toga odlazi u Beograd gdje po završetku likovne akademije počinje da putuje po čitavoj Evropi, narednih godina izlaže u Parizu, Frankfurtu, Veneciji, Pragu i mnogim drugim gradovima. 1993 životni put ga je odveo u Japan tamo je ostao sve do danas i svojim djelima značajno afirmisao ne samo sebe nego i zemlju iz koje je potekao.

I vi ste bili jedan od učenika slavne hercegnovske umjetničke škole ? Kada i gdje zapravo počinje vaša umjetnička karijera? Od vremena kada se prvi put sjećam sebe, a to bi bilo negdje oko četvrte godine, osjećao sam stalnu potrebu da nešto nacrtam, ili napravim,od bilo kakvog materijala. Šarao sam ugljenom,koji sam uzimao sa ognjišta, od izgorelih drva, svuda gdje se trag, odnosno linija, mogla vidjeti, po zidovima, kamenim pločama, stablima drveća, i ko zna po čemu sve još. Pored crtanja, mnogo sam volio praviti figure od gline, a na moju sreću odmah pored naše stare kuće, nalazilo se iskopište, gdje sam proveo najveći dio djetinjstva. Umjetnicka škola "Savina" u Herceg Novom, bila je pravo mjesto za učenje umjetničkog prezivljavanja, i svega onoga što te kasnije čeka u životu. Za tu školu kažu da je bila "čuvena" ,a bila je zaista posebna u svakom pogledu. Herceg Novi, tih godina bio je grad u kojem je živio veliki broj vrhunskih slikara, muzičara, književnika i drugih znamenitih ljudi. Umjetnička škola uvijek je bila u centru pažnje kulturne javnosti. Mi smo davali poseban duh, i život cijelom gradu. Povremeno smo pravili ekscentricne dobronamjerne ispade, ali dobroćudni i kulturni Bokezi uvijek su imali simpatije i tolerancije za nas umjetnike.Stvorila se neka medjuzavisti, niti smo mi mogli bez Bokeza, niti su oni mogli bez nas. Odlazeci iz Herceg Novoga na studije u Beograd, mislio sam da će to biti samo za vrijeme studiranja, te da ću se tad vratiti, i zauvijek živjeti u njemu. Ponio sam sa sobom cijelu Boku, sve njene ljepote,sva jutra i suncem obasjate pejsaže.

Vi ste čovjek sa izuzetno bogatim životnim iskustvom, izlagali ste u mnogim evropskim i svjetskim metropolama i iza sebe imate jako dugu i uspješnu umjetničku karijeru. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom do sada, koji je trenutak u toku vašeg stvaralaštva ostavio najveći utisak na vas? Prvu nagradu za slikarstvo dobio sam 1968 god, na likovnoj smotri "Varaždinsko proljeće" za sliku "Vijetnam", a zadnju u gradu Sapporo za sliku "Rasprava vukova"2004 god.U vremenu između ovih nagrada događalo se puno toga, a meni najdraže, kada je slikanje u pitanju, svakako su dva izlaganja u Metropolitan muzeju u Tokyo. Tada je moj san postao stvarnost. Gledajući svoje slike u predivnoj galeriji Metropolitana, razmišljao sam kako se svaki san može dosanjati, ako se postavi cilj. Sjećam se kako sam drhtao od velikog uzbuđenja, toliko drahtao, da mi je čak bilo i neprijatno.

Živite na krajnjem sjeveru Japana, kakvi su uslovi za stvaranje i upšte za život jednog umjetnika kao što ste vi u takvim prirodnim uslovima i okruđenju? Dvije godine živio sam u Tokyo. To je nevjerovatan grad, odnosno mravinjak, gdje se sve kreće, nista ne stoji, svi nešto rade u isto vrijeme, i to u tri nivoa, pod zemljom, na zemlji ,i nadzemljom. To je grad gdje se na svakom koraku nečemu morate diviti. Toliko je sve različito od evropskih gradova,da se neka mala slicnost tesko moze naci. Tokyo nije mjesto podesno za stvaraoca, naprotiv toliko veliki grad pomalo guši, i teško se dobija ona tako potrebna snaga da bi se nešto dobro stvorilo. Često sam slušao od kolega slikara da je sjeverno japansko ostrvo Hokkaido meka za slikare, i sve ljude koji se bave stvaralaštvom. Čuo sam da postoje i dva grada, jedan je Asahikawa-grad slikara, a drugi Higaši-kava-grad fotografa. Rekoše da su zime jako hladne, jer je Sibir preko puta,da snijeg svakodnevno pada, da medvjed i lisica izađu na put i zaustave kola tražeći nešto za hranu. Jelen je poludomaća životinja I toliko su se namložili da je japanska vlada donijela zakon da napravi velike torove gdje bi mogli boraviti jer strašno ugrožavaju drumski saobraćaj. Ovo ostrvo zovu "Ivica Svijeta" ili "Kraj Svijeta",jer je život u polarnom krugu zaista kao život van planete zemlje. Prije samo sto godina Japanci su zauzeli ovo ostrvo. Inače ovdje su oduvijek živjeli "Ajnu"plemena. Njihovi kostimi i običaju strašno podsjećaju na americke Indijance. Ja sam se sa njima jako sprijateljio i često idem kod njih na seansu da popušimo lulu prijateljstva i razumijevanja.

Vi ste jedan od vodećih svjetskih stvaralaca kada su u pitanju figure u ledu, ta tehnika je nešto sasvim nepoznato u krajevima odakle dolazite, oćete li nam približiti malo kako je došlo do toga da počnete da stvarate u ledu? Imao sam sreću da se baš te godine održavalo Svjetko prvenstvo u vajanju skuptura od leda. Ovo se održava u sklopu Festivala snijega, koji je obelježje ostrva na kojem živim, jer privlači veliki broj turista, jer se ostrvo isključivo bavi turizmom,i letnjim i zimskim. Pravljenje skuptura od leda je prvi put počelo u ovom gradu gdje sada živim Asahikawa. (Jutarnja -rijeka).Bogati hotelijeri nisu žalili para da ovo sa ledom postane svjetska atrakcija, pa su pozvali poznate svjetske vajare, koji su pravili zaista fantastične kreacije u novom materijalu . Da bi se učestvovalo na tom takmičenju, mora se proći određena provjera, odnosno kvalufikacije. Sticajem nekih srećnih okolnosti našao sam se jednog februarskog jutra na centralnom grackom trgu među deset blokova leda. Trbalo je od toga izvajati skupturu, a vrijeme je bilo ograničeno na 48 h. Znači radi se i noću neprekidno, a temperatura je obično u toku dana do -15C,a noću se spusti i do 40C. Za spajanje ledenih blokova kao lijepak koristi se voda,koja samim dodirom do leda, tako zalijepi blokove da se više na tom mjestu ne mogu odlijepiti. "Lubav u ledu",bila je moja skuptura koja je dobila najviše poena.Silno sam se iznenadio jer to nisam očekivao. No,to je samo nagrada, ono što je mnogo bitnije je to da sam jako zavolio vajanje u ledu. Odkrio sam onu sposobnost koju sam imao kao dijete kada sam vajao figure od gline. Poslednjih deset godina napravio sam veliki broj skuptura. Sezona vajanja u ledu počinje u decembru, a traje do kraja februara. Led je božanstven nebeski materijal. Takva čistina, takvi prelomi svjetlosti nemogu se stvoriti u bilo kojem drugom materijalu. Led je najsličniji kristalu, gledan spolja, ali on ima mnoge druge specificnosti za koje ljudi koju nisu vajali u ledu teško da mogu znati. Potrebno je mnogo iskustva da bi se obvladalo ledom u potpunosti. Prva stvar koja je potrebna je da se vajar saživi sa ledom, da ga do krajnosti razumije, a poslije sve ide lakše. Imao sam nenadano dosta uspjeha sa ledom."Lubav u ledu"( prva nagrada),"Sokolova Stijena" (specijalna nagrada francuske akademije),"Grad od leda"(nagrada zirija),"Savršen oblik"(Specijalna nagrada) bilo je tu još dosta toga, ali sam izdvojio one najdraže. Život mojih ledenih ljepotica je jako kratak. Prvi sunčevi zdraci kada ih obasjaju, one umiru pred mojim očima..Laganim otapanjem, kristalno čiste, podižu se u nebo praveći oblak koji će dalje kružiti nepreglednim prostranstivima. Na obliznjoj planini postoji Muzej leda, tamo bih mogao ostaviti ledene ljepotice, ali ja više želim da ih ostavim u nebo, moje mišljenje je da umjetnost ne treba zarobljavati po muzejima kao nekim zatvorima.

.Veoma često govorite o Crnoj Gori i puno ste toga uradili da japanska javnost što više sazna o našoj zemlji, recite nam kako Japanci generalno gledaju na Crnu Goru, koliko je uopće poznaju, kakve su po vašem mišljenju mogućnosti za proširenje saradnje u svim oblastima između Crne Gore i Japana? Već sedam godina povremeno radim u odeljenju za edukaciju pri ministarstvu kulture u Asahikawi. Taj odsjek za kulturu angažije ljude iz raznih zemalja da bi na autentičan način prestavili svoju zemlju studentima na ovdasnjim fakultetima i školama.Ta predavanja obično budu dva puta mjesečno, a traju po dva školska časa.To je za mene bila velika šansa da mogu upoznati japanske ljude sa mojom državom Crnom Gorom.Ti razgovori sa studentima znaju biti toliko interesantni da mi je počesto žao što duže ne potraju. Prošlog mjeseca sam imao jedno takvo predavanje na Medicinskom fakultetu u gradu Sapporo. Bio sam impresioniran kada sam na velikoj tabli vidio ispisam naslov "Dobro došli Montenegro" baš je ovako pisalo. Predavanje sam tako programirao da studenti prvo kažu šta znaju o Crnoj Gori, a zatim da o tome zajedno popričamo. Studenti su preko interneta došli do svih podataka. Ono što ih je posebno interesovalo to je istorija i tradicija crnogorskih ljudi. Bili su inpresionirani crnogorskom narodnom nošnjom, koju sam im pokazao na video kaseti, zatim geografijom i prirodnim ljepotama. Kad smo sve to proradili i pogledali,onda je na red dosla i politika.Kada me jedan student pitao koliko stanovnika ima Crna Gora rekao sam mu da je to kao pola grada Sappora. Nastao je tajac, jer su mislili da sam nešto pogriješio.Onda će jedan od studenata;"Tolika zemlja je bila u stanju objaviti rat Japanu"."Da, u to vrijeme C.G.je bila samostalna država, pa je mogla objaviti rat drugoj zemlji, mir između naših zemalja nikad nije podpisan,zato sto je C.G.izgubila državnost, pa Japan više nije imao sa kim potpisati mir".(Ovo objašnjenje sam dobio od ministra inostranih poslova Japana)"Dali je istina da je crnogorski junak posjekao sabljom čuvenog japanskog samuraja"."Da, to je istina, a desilo se u Rusko- Japanskom ratu." Nevjerovatno je koliko su ova djeca ozbiljno pripremili ovaj razgovor. Sa koliko tačnih informacija raspolažu. Japanci su najpismenija nacija na svijetu, (Ovo je zvanični podatak, a ne moje mišljenje). Desilo mi se na mojoj izložbi da u galeriju ugdje Japanac pa kaže onako sa vrata:"Pomoz Bog junače od Crne Gore", te nastavi da priča tako orginalno da me bilo sramota kako ja govorim. On zna više o crnogorskom jeziku nego mnogi Crnogorci. Svemu sam se mogao nadati, ali da ovdje na "Kraju svijeta" neko govori moj jezik bolje od mene, to mi ni u snu ne bi palo na pamet. Poslije sedmogodišnjeg iskustva, u kontaktu sa studentima, i drugim slučajnim sagovornicima, nalazim da postoji velika želja ljudi koji bi posjetili Crnu Goru.Mislim da bi japanski turisti preplavili našu obalu i planine i sva mjesta. Ono što ih za sada spriječava, prije svega je strah i nesigurnost, kada pomisle na putovanje tamo. Japanca ne interesuje cijena,to njima nije problem,interesuje ih sigurnost,tačnost u svemu, i na svakom mjestu.Velika sličnost japanskog čovjeka sa Crnogorcem je prije svega u karakteru.Oni imaju duboko ukorijenjen osjećaj za pravdu, osjećaj da drže datu riječ, kao i osjećaj da brane svoju zemlju po cijenu života..

Prije nekoliko godina ovdje u gradu imao sam malu prezentaciju moje Crne Gore Grupa ljudi koja dosta zna o našoj zemlji pomogla mi je da u centralnoj gradskoj ulici postavimo tendu i prolaznicima objasnimo sve sto ih interesuje o Crnoj Gori, interesovanje je bilo nevjerovatno veliko. Gordan Stojović www.montenegro.com Crna Gora Smeštaj