Tekst i slike: Matyáš ZRNO Prvi vrh, koji sam osvojio u Crnoj Gori, bila je Subra iznad Herceg - Novog. Bilo je to pravo „luksuzno“ planinarenje. Krenuo sam u rano jutro, lagano osvojih vrh od 1.679 metara nadmorske visine, i vratih se predveče nazad. Čak sam istog dana stigao zaplivati u moru. Bilo je to prije punih sedam godina. Od tada sam prešao veći dio Crne Gore. Tokom svih tih pješačenja izdešavalo mi se svega i svačega. Na Komovima su bili pomislili da sam špijun, a ni sam ne znam koliko puta sam na Maganiku morao topiti avgustovske ostatke snijega kako bih dobio vode za piće. Na Kapi Moračkoj, gdje inače nema drva, pravio sam vatru po uzoru na tibetske čobane - od suve kravlje balege. Postoji većih planina od crnogorskih, ima ih i koje su bliže mojoj domovini, Češkoj Republici. Postoje Alpe u Austriji, a na nekoliko sati vožnje od Praga, nalaze se Tatre u Slovačkoj. Međutim, svim tim planinama nedostaje ono što imaju planine u Crnoj Gori. Naime, na crnogorskim planinama još uvijek ima čobana i katuna. Tačnije, ovdje se na planinama još uvijek živi. Zbog „bijele kuge“ i iseljevanja u gradove, to su, vjerovatno, potonje godine ovog načina života, toliko tipičnog za nekadašnju Crnu Goru i Crnogorce. Upravo to me čini izuzetno srećnim, jer svjedok sam bar tih nekoliko posljednjih trenutka nečega što će veoma brzo nestati zauvjek. Nečega što se uspjelo još uvjek održati još iz vremena drevne Crne Gore. Put me tri puta vodio u Moračke planine koje su srce historijskih Brda. Prostiru se sjeverno od linije Nikšić - Podgorica, pa do Sinjajevine.Te katune drže Bjelopavlići, Moračani, Župljani i Rovci. Tvrdi gorštaci, ali izuzetno dobri i časni ljudi. Svaki put mi je izlazna tačka bio Nikšić. Odakle postoji gradski prevoz do podbrdskog sela Morakovo. Za nekoliko sati stižem do Morakova, do mojih dobrih prijatelja koji žive u Rekočici – prvom katunu na ovom putu.

U Rekočićima počinje ono pravo čobansko gostoprimstvo: „popij rakije“, „popij još“, „ajde još malo“, „evo, ima ovdje još par litara...“ Nikad mi u Crnoj Gori nije bila potpuna jasna razlika između gostoprimstva i ljubavi prema ljudima. Ali zato, jako dobro znam zbog čega sam nekoliko puta morao da odložim svoje putovanje. Poslije ni sam ne znam koliko ponuđenih kilograma sira, kajmaka i kisjelog mljeka, a pogotovo poslije „one ljute“ - dalji put je veoma često bio gotovo nemoguć. Okolina Rekočice puna je lijepih šuma. Bolje rečeno: bila je puna lijepih šuma. Na žalost, to je jedan od djelova gdje je vidljiva ljudska destruktivnost. Niko od birokrata u Ministarstvu zaštite životne sredine, vjerovatno, još uvjek nije našao vremena da dogdje ovdje i vidi šta je prava „divlja“ sječa drveća u ekološkoj državi Crnoj Gori. Ovdje kao da je postalo pravilo da se drveće siječe bez ikakvog pravila i nadzora. Rekočice nije daleko od Prijevora, odakle se vide monumentalni vrhovi Tali i Lukanje čelo, koje već pripadaju planinskom masivu Kapa Moračka.

Prijevor je sedlo (prevoj) kojim čobani, sa južne strane planine izgone stoku i konje pod tovarom na katune koji se nalaze na drugoj strani, prema Veljem Dubokom.

Istočno od Prijevora je Megdjeđi vrh (2139 m.n.m), a odmah do njega je Kokotov vrh (2 000 m.n.m). Kod mojih sunarodnika Čeha, taj naziv „kokotov“ uvijek budi glasan smijeh, jer „kokot“ na govornom češkom i slovačkom jeziku znači „penis“.... Krš, krš i samo krš. Međutim, ovce i u ovom kršu uvijek znaju da nađu malo trave. Čobanice su najčešće starice koje u potrazi za ovcama znaju da protrče, začudujučom brzinom.

Na drugoj strani je put za Megdjeđi vrh, koji nam je pružio rijetku mogućnost da se u julu možemo grudvati snijegom.

Od Prijevora do čuvenog Kapetanovog jezera, vazdušnom linijom, ima nešto više od deset kilometara. Ali u ovim planinama, tih desetak kilometara, znače dva dana napornog hoda. Pogotovu ako vodite veću grupu koja se kreće sporije. Nigdje ni kapi vode. A to znači da je po ovoj ljetnjoj vrućini potrebno nositi, uz svu ostalu opremu, još bar osam litara vode. Još jednom vrijedi napomenuti, da je teren ovdje veoma neprohodan, ali za planinarenje izuzetno atraktivan.

Topljenje snjega je ovdje najčešće jedina mogućnost da se dogdje do prijeko potrebnih količina pitke vode. Međutim, malo ko ovdje zna da voda dobijena topljenjem snijega, nema u sebi nikakvih minerala. Čak, ukoliko se popije veća količina takve vode, to može biti veoma opasno po zdravlje. Zbog toga se u vodu moraju ubaciti mineralne tablete. Ako nema njih, može se usuti mlijeko u prahu ili bar staviti malo trave. Suvišno je napominjati da je konačni produkt - voda veoma zanimljive boje i ukusa. Ali svakako kad je čovjek zaista žedan, bolja je od piva!

Nagradu za naporno putovanje, putniku, svakako, daje prelijep pogled na okolne planine.

I konačno dolazi Kapetanovo jezero koje pruža mogućnost divnog kupanja. Tu jedan čovjek ima kuću, a u njoj i malu prodavnicu. Jednom riječju – luksuz. Izgleda da se, čak, i tele raduje našem dolasku...

Sa Kapetanovog jezera odlazimo u kanjon Mrtvice, sa izvanrednom lijepom i čistom rijekom. Svi koriste još jednu mogućnost, da se dobro iskupaju i uživaju u bistroj riječnoj vodi.

I ponovo idemo uz vrhove planina. Prvo se naravno pozdravljamo sa rodbinom mog prijatelja, beogradskog novinara Buda Bukilića, koji žive u selu Liješnje.

Idemo da osvojimo još jedan nezaboravni vrh – Tali (2.063), koji može da se vidi iz kola sa puta prema Bijelom Polju, kod Mioske. Sa vrha Tali se vidi Sinjajevina, koja je takoreći odmah preko puta. Tada još nismo znali da ćemo upravo sa tih vrhova, sa kojih posmatramo divnu panoramu, nositi druga kome je kamen ozlijedio koljeno.

Tada smo samo znali da moramo sići dolje, u dolinu Morače, kojom vodi put iz Mioske ka Šavniku i ponovo se popeti gore, ali ovog puta uza Sinjajevinu. Ovaj predio, sve do 70-tih godina prošlog vijeka, kada je konačno probijen put, bio je najizolovaniji kraj u Crnoj Gori. Upravo zbog toga ga je američki etnograf Christopher Boehm i odabrao šezdesetih godina prošlog vijeka, da među lokalnim stanovništvom – Gornjomoračanima, izučava krvnu osvetu. ( Knjiga: „Krvna osveta u Crnoj Gori” Christopher Boehm )

I ovdje se već, sa lijeve strane, vidi put za Šavnik. Sa desne strane je magistralni put za Bijelo Polje, a izmedju njih je most na Miošci. Pogled je sa 2.000 metara nadmorske visine. Veličanstven i fantastičan!

Jedan dio naše ekipe ostaje u katunu Ropušnica.

Taj dio naše ekipe pokušava da čobanima uzvrati gostoprimstvo. Bar na taj način što su ostavili malo planinarske hrane kako bi se nahranile kokoši...

I dok se četvorica najhrabrijih muče na Sinjajevini, ostali obilaze ovaj izvanredno lijepi kraj, prema vrhu Vojnovac.

A Sinjajevina? Najveći njen dio je divan i miran. Kao i ovaj katun Ječmen do iznad Lipova, gdje se po pričanju mještana, tokom drugog svjetskog rata jedno vrijeme nalazio Glavni štab Draže Mihailovića. Ova slika je iz 1998. godine, kad još nije bio probijen put do vrha. Poslije mnogo godina i obećanja, stanovnici ovoga mjesta konačno su prošle godine dočekali i - završetak puta.

Najveći dio planine Sinjajevina su livade i zaravni. Veoma je malo krša. Da ima adekvatnih puteva i infrastrukture, ova planina mogla bi biti pravi raj za stočare.

Međutim, mali jugoistočni dio su pravi planinski vrhovi – Babin zub (2227) i Sto (2457).

Na Babinom zubu, popeli smo se skoro do vrha. Pošto nismo imali alpinističku opremu, nismo se ni usudili da savladamo tih nekoliko zadnjih metara.

Ono najgore je počelo tek kada smo krenuli da se spuštamo niz ove stijene, ispod vrha Torina (1993).

Poslije nesrećnog kamena koji je povrijedio našega druga, morali smo da se mukotrpno povlačimo najkraćim mogućim putem prema magistrali. Iako je vazdušnom linijom to rastojanje sve skupa nepuna četiri kilometra, spuštanje je izuzetno sporo i komplikovano. Teren krševit i težak, koji je teško savladati bez kvalitetnih karti terena. U ovakvim situacijama najviše mi koristi kada pri ruci imam bar nekoliko starih karti koje je koristila nekadašnja JNA (Jugoslovenska Narodna Armija)... To su mjesta u kojim nema čobana, a kad nema čobana - nema ni staza. Zbog toga je naše spuštanje do Mioske trajalo skoro čitav dan. Zahvaljujući dobrom prijatelju Izu Gušmiroviću iz Bijeloga Polja, uskoro smo u bjelopoljskoj bolnici dobili svu moguću pomoć. Na sreću, sve je prošlo bez posljedica. Tako je izgledalo naše putovanje prije dvije godine.

Matyáš ZRNO Prag, Češka Republika (Autor je potpredsjednik Udruženja prijatelja Crne Gore u Češkoj)