Na groblju u Madarijagi

Stigli smo na gradsko groblje u Madariagu, mjesto đe se decenijama sahranjuju Crnogorci, doseljenici ovih krajeva. U Madarijagi ne postoji poseban dio gradskog gorblja ili crkva sa grobljem, kao što je to slučaj u Buenos Airesu, Chaku i drugim mjestima u Argentini. Ili kao u Hazletonu u Pensilvaniji, Bear Crack-u u Montani, ili nekom drugom mjestu gdje su naši emigrirali. Međutim, naši iseljenici u ovim krajevima su bili toliko mnogobrojni da je njihov uticaj u svim organima vlasti i društva uvjek bio dovoljno dominantan. U glavnom je vladao osjećaj kao da su oduvjek živjeli na tim prostorima. Takođe, svakodnevno pristizanje Crnogoraca u velikim brojevima je doprinjelo razvojem i proširenjem naše kulture i naslijeđa, imovine i sredstava. Jednostavno rečeno, brojnost i uticaj Crnogoraca u General Madariagi i okolnim krajevima bio je toliko veliki da su se uvek osjećali kao "svoji na svome" i nije se osjećala potreba za izdvajanjem.

Vjerovatno nikada nikome neću moći dovoljno dobro da opišem sve ono što sam osjećao prolazeći kroz to daleko mjesto na kojem zauvjek u miru počivaju kosti tih hrabrih ljudi, koji ime i slavu našeg malog naroda proniješe dalekim prostranstvima Južne Amerike. Moji dragi saputnici i domaćini su se neprestano čudili zbog čega slikavam baš svaku nadgrobnu ploču, svaki kamen na kojem je urezano bilo kakvo sjećanje ili ime. A svaki grob u Madariagi, u stvari predstavlja spomenik smjelosti i hrabrosti naših predaka, takođe simbol je patnje, nostalgije, želje za životom i svega što ti ljudi donesoše sa sobom iz svoje stare domovine. Onaj koji valja taj odlazi – ove riječi koje pročitah prije dosta vremena u Sjećanjima Timotija Jokanovića, neprestano mi odzvanjaše u glavi. Kaže: “Hrabri, dobri, tužni Vi otiđoste. A mi? A mi potomci onih koji ostadoše, ili se vratiše, danas gotovo ništa ne znamo o vama, o vašoj djeci, o svemu što proživjeste sa čim se boriste.” Jeza i užasan osjećaj stida u meni pred grobovima, hladnim i tihim, ali grobovima koji govore.

I ja sebi kažem, trežeći opravdanje i krivicu u isto vrijeme. Možda i ja mogah učinjet nešto, više! Ali nije kasno, definitivno nije, vjerujem u to! Ko je kriv tu, ođe, tamo, i ima li uopšte krivaca? Zli ljudi, ili bezumi, oni bez traga i korijena, bez osjećaja za sadašnjost i budućnost, bez imalo poštovanja prema prošlosti i njih samih. Nema ko nego "oni“ koji god da su?! Proveja mi kroz misli... Znam ja da je uvijek bilo i onih koji htjedoše da urade, koji radiše i svaka im čast za sve. Obećah sam sebi da neću biti među onima koji to samo htjeoše, obećah sebi da ću uspjeti. Slike i misli mi se neprestano smjenjivaše, a skoro kao da sam sanjao. Dobri naš domaćin Vaso udari me po ramenu i ja se „probudih“ iz tog čudnog stanja, i nastavismo obilazak. Ja moje slikavanje, a Vaso nevjerovatnu priču o svakome Crnogorcu koji počiva tu na tom mjestu, u dalekoj zemlji Argentini, na gradskom groblju u Gral. Madariagi. Neke sahraniše prijatelji i braća Crnogorci, neke njihove familije, druge Crnogorska, Crnogorska -Yugoslovensko; Yugoslovenska - riječ je uglavnom o istom društvu - naziv Društva uzajemne pomoći u Madariagi se više puta mjenjao kroz istoriju... Prvo se zvalo Crnogorsko onda Crnogorsko – Jugoslovensko, da bi na kraju nakon II svjetskog rata dobilo naziv Jugoslovensko društvo Njegoš, naziv koji i danas nosi, društva uzajamne pomoći.

Društva uzajamne pomoći brinuše o svima. Čak i o onima koji ostadoše neženje, a takvih je bilo mnogo jer mukotrpno radiše i nadaše se u povratak rodnoj zemlji. Oni su uvjek mogli računati na bratsku pomoć svojih zemljaka. Nijedan Crnogorac, bez obzira koliko je bio siromašan, nije umro sam i napušten od svojih zemljaka, jer je društvo uzajemne pomoći brinulo o svakom ko nije imao familiju i sredstava. Pomalo poče da pada mrak. Naša posjeta Maderijagi se privodila kraju. Stadoh još jednom na ulaz u gradsko groblje, dobro pogledah, zatvorih oči i opet ponovih dato obećanje. Svratismo još do Daniela Markovića na pršut i čašu vina, pa zatim kod Jankovića kući da se pozdravimo sa našim domaćinima. Dragi prijatelji, vidimo se u Crnoj Gori prije nego što iko od nas to može da zamisli. To rekoh siguran u svoje riječi više nego ikad to tad. Povratak u Buenos Aires

"Down town" Buenos Aires Ustadosmo u ranu zoru, neđe oko 4 ure ujutro, dok je Madariaga još uvjek bila u mraku. Bilo je veoma hladno jutro, nego srećom dobro se "naoružah" toplom odjećom prije polaska za Argentinu; stvarima za koje sam mislio samo da mi otežavaju prtljag, ionako prepun knjigama, i drugim poklonima koji su namjenjeni mojim prijateljima. Sjedosmo u Rodolfovog Forda i zaputismo se nazad kroz pampase. Prepoznah crnogorsku zastavicu okačenu na unutrašnjem retrovizoru, koju mu poslah poštom prije mnogo godina. Vozili smo se potpuno ravnim putem, gotovo bez krivina, kroz jutarnju sumaglicu i sjećanja na predhodne dane. Krenusmo nazad prema Buenos Airesu. Ja kao i uvjek, i dalje nastavih da sanjam otvorenih očiju. Stalno sam zamišljao desetine grupa emigranata kako na kočijama i drugim zapregama, nakon i više mjeseci iscrpljeni od puta, sa čitavim životima spakovanim u par kofera, stižu u malo gaučko selo na jugu. Zamišljah pijacu i zemljoposjednike koji svakodnevno dolaziše tu u potragu za svježom radnom snagom, za onim što jednom davno i sami bijaše. Zamišljah tek pristigle emigrante, željne da što prije osjete novi život na novom kontinentu. I prvu (ne)prespavanu noć u toj novoj domovini, nebo prepuno zvijezda, srce puno nostalgije, dušu satkanu od nadanja, želja...

Casa Rosada Na putu za veliku prijestonicu ponovo smo prošli kroz beskrajna polja prepuna krdima krava. Viđesmo ljude na konjima, izolovane farme... Cijelim putem se osjećao miris sela, ali ne ničega do tada meni poznatog. Nešto nevidljivo, primamljivo i skroz egzotično, a gotovo potpuno neosjetno. Ipak me je opominjalo da nisam kući, već da sam daleko, na drugoj hemisferi "tamo đe voda se sliva u suprotnu stranu", kako negdje davno napisa jedan od onih koji se vratiše u svoj rodni kraj. Usput svratili smo u neki od tipičnih Argentinskih caffea, na po jedan Cafe y Lece (Kafa sa mlijekom), čisto da se malo razbudimo i dođemo k sebi od izuzuzetno napornog, dugog i monotonog puta. I uz čuvene Medialunas, koje mi moram priznati već nedostaju, uostalom kao i cijela Argentina, a najviše njeni topli i otovoreni ljudi... Medialunas su slatki kolačići u obliku polumjeseca od izuzetno mekanog tijesta, koji su jedna od najtradicionalnijih jela koje se servira za doručak, uz naravno nezaobilazni tost sa dulce de lece (slatko od mlijeka-neka vrsta krema od šećera, mlijeka, vanile; koja je najbolja kad se pravi kući, domaća. Najukusnije koje sam probao pravi Laura Jokanovich). I zatim, još neka dva sata do ulaza u Dock Sud, veliki most i pred nama lijepi Buenos Aires! Ušli smo sa strane Dock Sud-a, mjesta gdje je nekada u doba najveće ekonomske snage Buenos Airesa, egzistirala najveća kolinija naših iseljenika. Mjesto nekada poznato po pozorištima, moćnim multinacionalnim kompanijama, danas je samo zaboravljeno predgrađe naseljeno emigrantima iz sjevernih provincija Paragvaja i drugih okolnih zemalja. Emigrantima koji u Argentini dođoše u potrazi za istim onim stvarima koje decenijama prije njih tražiše i naši doseljenici; samo mnogo godina kasnije u doba kada je slavni Peron otvorio granice i za njih.

Ulica u slavnom predgrađu La Boca Što da kažem o Buernos Airesu? Ja kao mali Crnogorac, koji samo pretenduje, zaista se ne osjećam dovoljno velikim da bilo što napišem o tom gradu. Što već, mnogi prije mene nijesu rekli ili napisali, oni za koje ni zrno graška nijesam. Dosta sam u životu proputovao i bio na mnogim meridianima, ali niti jedno mjesto me nije ovako "prigrlilo" za sebe, na ovako topao način. Kao da mi je tu mjesto. Kao da više nikada ne moram da se vratim svojoj dragoj Boki. Od samog dolaska u Buenos Aires, svi dragi ljudi sa kojima godinama sarađujem, izdvojili su dovoljno vremena i pored svojih svakodnevnih obaveza i posla, za mene i ono zbog čega sam najviše i došao; spoznaja onoga što današnji Argentinci našeg porijekla znaju i njeguju, od onoga što su im ostavili njihovi stari, a što je donešeno iz stare domovine.

La Boca Interesantno je da sam odmah par sati nakon dolaska imao priliku da budem zapljusnut starim i novim poznanstvima. Naime u Ambasadi Srbije i Crne Gore, gdje sam po pozivu mog dragog prijatelja ambasadora SiCG Ivana Saveljića pošao, zajedno sa upravom "Zete", dočekao me Veliki skup od mnogo ljudi priređen, u čast odlaska službenice, opraštajno veče za nekoga, za mene veče dobrodošlice u ovu prelijepu zemlju. Tu sam prvi put uživo upoznao "sva lica i naličja naše emigracije" .Tamo je bilo svega, od veoma uspješnih mladih biznismena koji posluju u ovoj zemlji, preko stare emigracije svih boja i zastava.Onih što još uvjek žive onu lijepu Jugoslaviju, gdje se svi tako mnogo voljesmo i u kojoj svi tako srećno živjesmo, onih koji još uvjek sanjaju kralja i stare kod nas već odavno zaboravljene podjele... Ali i one Argentince koji znaju da im je neko nekada došao iz daleke zemlje, male kamenite, koju vole iz priča i sjećanja koje im ostaviše preci.

Ambasador Srbije i Crne Gore u Argentini Ivan Saveljić i Gordan Stojovic Montenegro.com u Palermu –Buenos Aires Tu sam vidio da ima ljudi koji još uvjek žive istoriju. U potpunosti preživljavaju ono što mi samo u knjigama pročitasmo ili jednostavno preskočismo. I baš tada priđe mi mladi sveštenik i reče "Pa Vi ste Gordan Stojović", ja onako iznenađen što mi se neko obratio, neko u svoj toj gužvi, gdje čak pogubih i ljude sa kojima sam stigao. Sa osmjehom na licu rekoh "Da to sam ja", i priupitah iz radoznalosti, "Pa zar se mi znamo"? "Ne, ne znamo se, ali ja znam Vas, prijatelj iz Beograda mi je poslao vašu knjigu". Popričasmo otvoreno, naravno sa mnogo različitih stavova, ali bi mi jako drago. Iste večeri, na prijemu predstaviše me jednom od najstarijih Crnogoraca u Buenos Airesu, Bori Novakoviću, iz Bijelopavlića. Boro, koji inače ima 92 godine, svakako ne može nego da impresionira svakoga. Toliko života, energije, teško je sresti i kod mlađih ljudi. To je čovjek koji u sebi nosi određeno nasljeđe, ideologiju koju predstavlja na takav način da i najveći neistomišljenici, pa i protivnici, mogu samo da poštuju. Odmah mu rekoh od kojih sam, i naravno znao je jako dobro moju familiju, i odmah se sjetio strane na kojoj se gotovo čitava moja uža i šira rodbina borila u drugom svjetskom ratu. Prigrlio me kao najrođenijeg, a i ja njaga i baš u tom trenutku dođe ambasador i ja rekoh: Evo nas tri Bjelopavlica, niko nije ka mi. I tako stadosmo, tri generacije Bijelopavlica, u Ambasadi u Buenos Airesu, u zgradi koji Nikola Mihanovic veliki Hrvatsko-Argentinski brodovlasnik svojevremeno pokloni Ambasari kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Svo troje, na istom mjestu, u istoj zemlji, u koju stigosmo iz potpuno različitih razloga, i u različitim vremenima. Ja na kratko, ambasador na duže, a Boro čitav život, već skoro punih 60 godina.

U Četvrtom dijelu priče - U posjeti Familiji Laković, slavlje i doček u Restoranu LOVĆEN u Buenos Airesu Smeštaj Crna Gora